Stjecanje socijalnih kompetencija u mješovitim skupinama

Socijalna kompetencija – pojedinčeva sposobnost iniciranja i održavanja zadovoljavajućih, recipročnih odnosa s vršnjacima. Kompetentan pojedinac je osoba koja može iskoristiti poticaje iz okružja i svoje osobne te postići dobre razvojne rezultate. Socijalno kompetentna djeca su ona koja se upuštaju u zadovoljavajuće interakcije i aktivnosti s odraslim osobama i vršnjacima i kroz takve interakcije unaprjeđuju osobnu kompetenciju.

Dva aspekta socijalne kompetencije:

  1. VRŠNJAČKI STATUS ILI POPULARNOST
  2. PRIJATELJSTVO

Razlikuju se po smjeru i specifičnosti. Vršnjački status je jednosmjeran i mjeri razinu u kojoj vršnjačka skupina simpatizira ili prihvaća neko dijete. Prijateljstvo je dijadski odnos i predstavlja uzajamni odabir dvoje djece. Sposobnost djece da reguliraju svoje emocije važan je doprinos razvoju vršnjačkog statusa i prijateljstva. Djeca trebaju naučiti kako se nositi s frustracijama, prepoznati opasnost, svladati stres, razvijati prijateljstva. Odgajateljica treba dijete konstruktivno usmjeriti i pomoći mu u reguliranju njegovih emocija. Socijalno kompetentna djeca usklađuju svoje ponašanje s tuđim tako što nalaze zajednički jezik, razmjenjuju informacije i ispituju sličnosti i razlike. Načini na koje djeca pristupaju jedni drugima čine najvažnija socijalna umijeća koja se mogu primijeniti u socijalnim interakcijama.

Razni problemi u socijalizaciji:

  1. JEZIČNE NARAVI
  2. NESPOSOBNOT DJECE DA SE IZDIGNU IZNAD FIZIČKE POJAVNOSTI SVOJIH VRŠNJAKA
  3. GRUPNO OKRUŽENJE

Djeci može nedostajati potrebnih umijeća samo zato što nemaju prilike naučiti ih i uvježbati u svojoj okolini. Postoje i problemi koji se ne mogu rješavati samo u grupi, a to su:

  1. STIDLJIVOST
  2. NISKA RAZINA INTERAKCIJE
  3. AGRESIVNOST
  4. USAMLJENOST

Kod ovakvih problema vrlo je bitno dobro poznavati dijete i svakodnevno ga pratiti u njegovim aktivnostima i interakcijama. Odgajateljice ne moraju intervenirati u djece koja uživaju igrati se i raditi sama, a koja se kompetentno ponašaju u društvu vršnjaka kad moraju s njima stupiti u interakciju. Intervencija je nužna kod djece koja imaju problema u odnosu s vršnjacima. Neka djeca ne znaju kako izraziti svoje potrebe ili želje pa se služe agresijom da bi ostvarili svoje ciljeve. Odgajatelj treba naučiti djecu kako da kontroliraju agresiju i treba odmah intervenirati. Usamljenost je kad je dijete uvjereno da ne pripada nekoj grupi, da nema prijatelja ili da nije simpatično vršnjacima.

Utjecaji na razvoj socijalne kompetencije:

  1. OBITELJ – ima primarnu ulogu u djetetovu razvoju. Socijalno kompetentna, samostalna djeca najčešće potječu iz obitelji u kojima se miješaju toplina i nadzor i vlada ravnoteža između bliskosti i rezerviranosti
  2. ZAJEDNICA – pomanjkanje osjećaja pripadnosti zajednici može ostaviti dubokog traga na djetetov socijalni i neurološki razvoj
  3. VRŠNJACI – ako vršnjaci odbace neko dijete
  4. ODGAJATELJICE – mogu odigrati važnu ulogu u promicanju socijalnog razvoja. Dijete će se više uključiti i obratiti pozornost ako je izravno uključeno u neku situaciju i ako što aktivnije sudjeluje. Uloga odgajatelja je da se pobrine da svako dijete osjeća da pripada odgojnoj zajednici. To je prvi i najveći korak u pomoći djeci da postignu socijalnu kompetenciju i socijalno samopouzdanje.

Mješovite skupine su one u kojima je razlika u dobi među djecom dvije ili više godina. Pristup u mješovitim skupinama temelji se na istraživanjima da djeca na taj način najbolje napreduju. Djeca koja imaju problema u odnosima s vršnjacima lakše stupaju u interakciju s mlađom ili starijom djecom. Mješovite skupine potencijalno znače obogaćenu zajednicu u kojoj se djeci pruža veliki broj prilika da pružaju i primaju pomoć bez obzira na to jesu li mlađi ili stariji članovi grupe. Djeca najčešće ostaju s istom odgajateljicom najmanje dvije godine. Važna socijalna umijeća lakše se steknu i prakticiraju u mješovitim skupinama. U grupama s djecom mješovite dobi djeca su manje izložena izolaciji od strane svojih vršnjaka nego u grupama iste dobi. Interakcija s djecom mlađe dobi jedan je od najdjelotvornijih načina da se djeci pomogne da socijalno sazru. Miješane grupe najčešće uključuju i djecu iste dobi s kojima djeca mogu uvježbati umijeća tipična za interakciju s vršnjacima, dok grupe iste dobi ne uključuju stariju ili mlađu djecu. Socijalne prednosti u grupama koje više godina vode isti odgajatelji su jači osjećaj zajedništva među djecom, odgajateljima i roditeljima, postiže se socijalni i emocionalni kontinuitet vršnjačkih odnosa, jača samopouzdanje, postoji više prigoda za prevladavanje sramežljivosti, više prigoda za pomoć djeci u identifikaciji i razvitku temeljnih socijalnih umijeća, bolja suradnja i  povjerenje između roditelja i odgajateljica u rješavanju problema. Dijete se među vršnjacima suočava s uvjerenjima onih koji na stvari gledaju drugačije. Time što čuju tuđe ideje i što vlastite ideje izlažu tuđoj prosudbi, djeca ih počnu preispitivati.  Važno je djeci osigurati puno prigoda u kojima mogu proturječiti jedni drugima i jedni od drugih učiti pravila socijalne interakcije. Za vrijeme igre, djeca imaju kontrolu nad onim što se događa, a ritam igre određuju sami. U igri djeca daju prijedloge, nadovezuju se na tuđe zamisli i izglađuju razlike. Sve to zahtijeva priličnu količinu socijalnog i kognitivnog umijeća. Istraživanja pokazuju da djeca do 8. godine najbolje uče kroz interakciju i iskustvo s mlađom i starijom djecom te odraslima. U mješovitim skupinama svako dijete ima priliku, u manjim skupinama, učiti kako razvijati svoje sposobnosti. Rad je prilagođen djeci koja su došla s različitim iskustvom i sposobnostima. Rad se organizira u manjim skupinama, a odgajateljeva uloga je da planira, priprema aktivnosti djece, potiče djecu na timsko učenje u radu, učenje jednih od drugih, zajednički rad, uvažavajući svakog od njih. Mlađa djeca lakše i brže prihvaćaju i sudjeluju u samoposluživanju, lakše se odlučuju za odlaske u druge odgojne skupine i za korištenje prostora cijelog vrtića te lakše prihvaćaju novog odgajatelja. Starija djeca lakše dolaze do izražaja, iznose svoje stavove i ideje, brižni su prema mlađima, pomažu im i pokazivanjem noga što oni mogu učvršćuju svoje samopouzdanje. Prilikom podučavanja jedni drugih, stariji utvrđuju svoje znanje, razvijaju svoje socijalne kompetencije i imaju osjećaj uspjeha – to dovodi do samopouzdanja koje je najbolja motivacija za daljnje učenje i napredovanje. Starija djeca u mješovitim skupinama su ta koja najčešće iniciraju igru i smišljaju strategije te načine uključivanja mlađih. Djeca više međusobno surađuju, pomažu si, dijele i razmjenjuju stvari. Starija djeca pomažu mlađoj djeci i uče ih, pri čemu uče preuzimati odgovornost za svoje postupke, postaju zreliji i odgovorniji.

Načela pedagoške prakse koja povećavaju socijalnu kompetenciju:

  1. Dječji osjećaji zaslužuju poštovanje
  2. Socijalna kompetencija kulturološki je određena
  3. Teškoće u socijalizaciji prigoda su za pouku
  4. Socijalno se ponašanje razvija u zatvorenom krugu
  5. Izravna komunikacija pojačava djelotvornost odraslih
  6. Važni odnosi zahtijevaju sadržajnost
  7. Optimalna intervencija odgajateljica potiče socijalnu kompetenciju
  8. Očekivanja odraslih oblikuju dječje karaktere
  9. Interakcija odgajateljica s djecom model je socijalne kompetencije

Strategije poučavanja koje pojačavaju socijalnu kompetenciju:

  1. Otvorena komunikacija s roditeljima
  2. Uspostava autoriteta i povjerenja
  3. Pozitivno etiketiranje dječjih karaktera
  4. Poboljšano ovladavanje porivima
  5. Uvažavanje individualnih razlika
  6. Pozivanje na temeljna pravila
  7. Pojačavanje prosocijalnih umijeća
  8. Obraćanje dječjem zdravom razumu
  9. Pomoć djeci u prevladavanju nedaća

Postupci odgajateljica koji ne postižu odgojnu svrhu i imaju negativne učinke:

  1. Prazne prijetnje
  2. Implicitne usporedbe
  3. Neprimjerena pohvala
  4. Postavljanje zbunjujućih pitanja
  5. Pretjerano pripisivanje potreba djeci
  6. Motiviranje djece neizravnom pokudom
  7. Neprimjereno služenje time outom

Dobno mješovite skupine pozitivno utječu na razvoj sve djece (na spoznajni, socijalni, emocionalni razvoj kao i na igru djeteta) jer uključuju prosocijalna ponašanja  koja doprinose cjelokupnom razvoju.

„ SVAKOM JE DIJETETU POTREBAN NETKO ČIJE ĆE SRCE ZAKUCATI MALO BRŽE KAD SE ONO PRVI PUT NASMIJEŠI, NAČINI PRVI KORAK, IZGOVORI PRVE RIJEČI.“

Bronfenbreuner

„ SKUPINE U KOJOJ DJECA BRINU JEDNA ZA DRUGU, UČE JEDNI DRUGE, UČE JEDNI OD DRUGIH, JAČAJU DJEČJE SAMOPOIMANJE JER SVAKO DIJETE MOŽE DOPRINIJETI SKUPINI NA SVOJ NAČIN.“

LARRY CUBAN

Odgajateljica Jelena Piljak