Govor i jezik osnovna su sredstva komunikacije. Jezik je sustav simbola i pravila kojima se ti simboli povezuju u veće cjeline. Govor je sredstvo kojim se jezik prenosi. Da bi dijete tijekom svojeg ranog razvoja moglo usvojiti jezik i ovladati govorom, neophodno je postojanje uredne organske osnove za jezično-govorni razvoj koja prvenstveno podrazumijeva:
– uredan sluh i mogućnost zvukovnog zahvaćanja i međusobnog razlikovanja glasova
– motoričke sposobnosti i vještine
– određeni stupanj intelektualnog razvoja (mogućnost razumijevanja poruke i formiranja odgovora)
– uredan razvoj viših kognitivnih vještina (pažnja, percepcija, pamćenje)
– psihosocijalne sposobnosti (tendencija za uspostavljanjem komunikacije)
Jezični razvoj je proces koji započinje i prije djetetova rođenja već u pretporodnom razdoblju i traje cijeloga života. Niz je istraživanja na temelju pokreta fetusa pokazao da fetus čuje u sluša, da preferira ljudski glas, posebice majčin koji je stimulativan na njegov razvoj. Novorođenče komunicira sa svojom okolinom od trenutka rođenja na različite načine: uvlačenjem usana indicira da je gladno, škiljenjem da mu smeta svijetlo, plakanjem da mu je hladno itd. To razdoblje od rođenja do prve godine života naziva se predjezično razdoblje. To je period gukanja kada dijete proizvodi stražnja glasove k, g, prvenstveno zbog ležećeg položaja – jezik pada u usnu šupljinu na meko nepce (1.-2. mj.), to je period vokalne igre (oko 4. mj.) kada dijete proizvodi glasove m, n, p, d i igra se sa svojim govornim organima, oponaša najčešće glasove koje čuje. To je i period brbljanja oko 6. mj. kada dijete proizvodi slogove da-da-da, ba-ba-ba i sl., te oko 9. mj. kada počinje kombinirati različite slogove ba-ma, ma-ma… Okolina često ove slogove tumači kao prve riječi, međutim to nisu prve riječi jer nemaju značenje. Pojava brbljanja vrlo je važna, njegov izostanak prvi je pretkazatelj mogućih teškoća u kasnijem, jezičnom razdoblju.
Oko prve godine, kada dijete proizvede prvu riječ i time uđe u fazu jednočlanog iskaza započinje jezično razdoblje. Prva riječ se obično javlja između 10. i 14. mj, pritom ta najčešće riječ „mama“ nosi višestruka značenja: nahrani me, podigni me, presvuci me…
Jezični razvoj je individualan, što znači da ne teče kod sve djece jednakom brzinom i na isti način. Kod većine djece odvija se pravilnim redoslijedom, nažalost, kod manjeg, ali ne i zanemarivog dijela populacije, taj razvoj ne teče očekivano. Da bismo mogli prepoznati određene teškoće, bitno je poznavati etape urednog razvoja jezika i govora.
Koji su najčešći poremećaji jezično-govornog razvoja djece predškolske dobi?
MUCANJE
Mucanje je komunikacijski poremećaj koji karakterizira prekid u normalnoj tečnosti, pri čemu brzina govorenja nije u skladu s onom koja se očekuje s obzirom na dob. Učestala su ponavljanja glasova, slogova i jednosložnih riječi, produžavanja glasova, čujne ili tihe blokade, napetost govornog aparata. To su primarna obilježja mucanja, osim njih tu su i sekundarna obilježja, reakcije na ove netečnosti. To su popratni pokreti i tikovi, zabacivanje glave, napuhivanje obraza, znojenje, crvenilo, ubrzan puls, itd.
Mucanje se najčešće javlja između 2. i 3. godine, kada dijete nastoji sve svoje misli pretočiti u govor, a zbog nedovoljne spretnosti u komunikaciji i malim fondom riječi, dijete često zastajkuje, ponavlja slogove, riječi i dijelove rečenica. Kada okolina negativno reagira na to, počne dijete ispravljati ili mu se rugati, dijete doživljava govor kao neugodu i na korak je do mucanja. Drugo kritično razdoblje za nastanak mucanja je između 4. i 5 . godine, kada dijete pokazuje pojačan interes za svijet oko sebe, često zapitkuje, a ta zapitkivanja, mogu sa sobom nositi pojačanu netečnost. Period polaska u školu također može biti kritičan za pojavu mucanja, zbog neadekvatne pripreme za školu ili postavlja prevelikih zahtjeva pred dijete. Nije svako mucanje pravo mucanje. Netečnosti koje se javljaju zbog nedovoljne spretnosti u komunikaciji ili čestog zapitkivanja nazivaju se fiziološko mucanje, riječ je o normalnoj netečnosti tijekom jezičnog i govornog razvoja. Razvojno mucanje je pravo mucanje koje je praćeno ponavljanjem glasova, slogova, produžavanjem glasova….i onim sekundarnim karakteristikama (dijete govor doživljava kao neugodu, boje se govora i govornih situacija, mišićna napetost cijeloga tijela, poremećeno govorno disanje…). Neurogeno mucanje nastaje kao posljedica traume u SŽS-u, a netečnosti se javljaju na svim dijelovima i na svim vrstama riječi. Može se javiti tijekom pjevanja i izgovaranja automatizama, što nije slučaj kod razvojnog mucanja.
Američko udruženje o mucanju navodi 3 osnovna pravila kako se ponašati u komunikaciji s osobama koje mucaju: 1. podržavati kontakt očima tijekom komunikacije bez obzira na mucanje, 2. ne dovršavati iskaze osobe koja muca, 3. dati osobi do znanja da nije važno kako govori.
ARTIKULACIJSKI POREMEĆAJI
Artikulacijski poremećaji , odnosno poremećaji izgovora glasova, poremećaji su motoričke izvedbe pojedinog glasa (jednog ili više njih) koji se manifestiraju u vidu: omisije (nečujna realizacija nekog glasa), supstitucije (zamjene jednog glasa drugim) i distorzije (nepravilno izgovaranje pojedinog glasa) (ASHA). Smatra se da oko 30% djece predškolske dobi ima artikulacijske poremećaje. Najčešći poremećaji izgovora glasova jesu sigmatizam (teškoće u izgovoru glasova s,z,c,š,ž,č,ć,đ,dž, a slijede ga rotacizam i lambdacizam.
Prikaz uobičajene pojave glasova s obzirom na dob djece (Posokhova, 2005)
| DOB | GLASOVI |
| 1 – 2 god. | A, O, E, P, B |
| 2 – 3 god. | I, U, F, V, T, D, N, NJ, M, K, G, H, J |
| 3;6 – 4;6 god. | S, Z, C, Š, Ž, L, LJ |
| 4;6 – 5 god. | Č, Ć, DŽ, Đ, R |
Naravno da se navedeni glasovi ne moraju nužno razviti u navedenim dobnim okvirima, međutim predškolsko dijete staro pet i pol ili šest godina trebalo bi ispravno izgovarati sve glasove.
S obzirom na uzrok artikulacijski se poremećaji dijele na organske i funkcionalne. Organski su uvjetovani anatomskim promjenama u govornim organima kao što su nepravilni zubi i zagriz, visoko i usko tvrdo nepcem, prekratka i zadebljana podjezična vezica, rascjepi usne i nepca i slično. Funkcionalni su češća pojava i podrazumijevaju nedovoljnu pokretljivost i spretnost govornih organa.
Uz artikulacijske poremećaje nužno je spomenuti i fonološke poremećaje, koji se najčešće izjednačavaju s artikulacijskim poremećajima. Artikulacijski poremećaj se odnosi na poremećaj motoričke izvedbe glasova, dok se fonološki poremećaj odnosi na poremećaj motoričke izvedbe te jezične slike glasova (teškoće u slušnoj percepciji, fonemskoj diskriminaciji i radnom pamćenju).
Ukratko rečeno, artikulacijski poremećaj je kada dijete npr., pogrešno izgovara samo glasove s, z, c, ili samo glasove Š, Ž, Č ili samo glas r. Kod fonološkog poremećaj dijete može sve ove glasove pogrešno izgovarati i usput može govor biti agramatičan.
| ARTIKULACIJSKI POREMEĆAJ |
FONOLOŠKI POREMEĆAJ |
| – dijete pogrešno izgovara samo jedan ili nekoliko glasova iz iste skupine | – dijete je sklonije raditi višestruke i nepredvidive pogreške što rezultira smanjenom razumljivošću govora |
| – pogrešan izgovor nekog glasa je konzistentan | – dijete može izgovoriti pojedini glas, ali nije sigurno gdje koji glas treba upotrijebiti |
| – problemi s motoričkom izvedbom glasova | – dijete može motorički proizvesti pojedini glas, ali ga ne izgovara u svim pozicijama u riječi zato što ga vjerojatno uopće ne uočava |
| – najčešće nemaju jezičnih teškoća | – dijete najčešće ima poteškoće i u ostalim jezičnim aspektima,ne samo u fonološkim |
Smatra se da je u 20% do 25% slučajeva riječ o poremećaju na razini artikulacije, dok je u ostalim slučajevima poremećaj ipak i na fonološkoj razini (složeniji ni najčešće uzrokuje probleme u školskom razdoblju).
POSEBNE JEZIČNE TEŠKOĆE (PJT)
Posebne jezične teškoće odnose se na djecu čije su jezične vještine disproporcijski siromašnije u odnosu na njihovu kronološku dob i neverbalne sposobnosti uslijed nepoznatih uzroka, i to u bilo kojem (jednom ili više) dijelu jezičnog razdoblja (Bishop i Adams, 1991). Podaci stranih, a i domaćih istraživanja govore da oko 5% do 8% djece ima jezične teškoće različite etiologije.
Djeca s PJT kasnije progovaraju, kasni pojava prve riječi i prvih rečenica, te rečenice kad se i pojave su agramatične, slične telegrafskom stilu („ti crtati“).
Autori sažeto opisuju PJT kroz sljedeća obilježja: kratke, jednostavne rečenice u kojima su ispušteni pomoćni glagoli, prijedlozi, zamjenice, veznici, neadekvatna konjugacija ili deklinacija, pogreške u rodu, broju i padežu, komparacija pridjeva se ne javlja, otežano usvajaju prostorne odnose… U praksi to izgleda ovako: mama kune kupiti…dućan, ne treba mi maramice, jabuke je crveno…. Te teškoće mogu biti prisutne i u razumijevanju govora i u izražavanju.
Vrlo često dijete s jezičnim teškoćama u predškolskom razdoblju ostaje neprepoznato ili najbliža okolina ne pridaje dovoljno pozornosti znakovima jezičnih teškoća, smatrajući da će ih dijete sazrijevanjem prevladati. Zabrinutost se najčešće pojavi kada dijete započne s formalnim obrazovanjem te ima značajnih teškoća s ovladavanjem vještine čitanja i pisanja, općenito sa savladavanjem školskog gradiva.
Činjenica je da su jezik, čitanje i pisanje povezani procesi, ili točnije, da su nedostaci u ovim aktivnostima povezani. Stoga je vrlo vjerojatno da će se fonološko poremećaj ili PJT iz predškolskog razdoblja, u školskom razdoblju manifestirati kao neke od specifičnih teškoća učenja, odnosno teškoće čitanja, pisanja ili računanja. Iz tog razloga neophodno je kod predškolske djece poticati i razvijati predčitačke vještine koje uključuju i tzv. fonološku svjesnost , odnosno prepoznavanje i proizvodnju rime, slogovno stapanje, slogovnu raščlambu, prepoznavanje prvoga i zadnjega glasa i na kraju fonemsko stapanje i raščlambu, odnosno sastavljanje slova u riječi i rastavljanje riječi na slova. Te predčitačke vještine temelj su za razvoj čitačkih vještina, a one se razvijaju u predškolskoj dobi. Već u 3. godini dijete se počne igrati riječima koje se slažu (rimuju). Ako primijetimo da dijete teško prati takve igre i teže pamti rimu, možemo očekivati teškoće u usvajanju predvještina čitanja i pisanja.
Korisne jezično-govorne igre koje potiču predčitačke vještine:
– prepoznavanje i imenovanje poznatih zvukova
– brojalice
– opisivanje slika
– prepričavanje doživljaja
– prepričavanje priča
– tražite riječi koje se rimuju (kos-nos, krava-trava….)
– igra s kojim glasom počinje riječ (p-pas, m-miš)
– sastavljajte glasove u riječi (n-o-s—–nos)
– raščlanjuje riječi na glasove (vuk — v-u-k, kos——k-o-s)
Pričanje priča djetetu najjednostavniji je način poticanja jezično-govornog razvoja. Zajedničkim čitanjem slikovnica dijete uočava da slikovnica (kasnije knjiga) sadrži pisani tekst koji se pretvara u priču. Na taj način, već od najranije dobi aktivnosti čitanja i prepričavanja obogaćuju djetetov rječnik.
Za razvoj vještine pisanja važno je da potičete razvoj grafomotorne vještine. Neka dijete crta, modelira od gline, niže sitne kuglice na špagu… Razvojem fine motorike pripremit ćete dijete za zahtjevne pokrete pisanja.
Razvijanjem djetetova govora roditelji stvaraju temeljnu pretpostavku budućeg razvoja predčitačkih vještina. Sredina bogata mnoštvom raznolikih poticaja važna je u govornom razvoju djeteta. Razgovarajte s djetetom u svim životnim situacijama, neka vaš govor bude jasan (bez iskrivljavanja izgovora glasova).
Literatura:
- Kuvač Kraljević, J. (2015), Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama, Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet
- Lenček, M., Blaži, D., Ivšac, J (2007), Specifične teškoće učenja: osvrt na probleme u jeziku, čitanju i pisanju, , Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet
- Blaži, D. et al. (2001), Fonološki poremećaji i fonemska diskriminacija u predškolske djece, Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet
- Najčešći poremećaji jezično-govorne komunikacije djece predškolske dobi : priručnik za roditelje, odgojitelje, pedijatre i sve koji prate razvoj djece. Zagreb: Hrvatsko logopedsko društvo, Sekcija predškolskih logopeda Grada Zagreb : Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, Sektor za predškolski odgoj, 2009.
Logopedinja Helena Fičko