Poremećaji u ponašanju uključuju sva ona ponašanja djeteta koja nisu prilagođena njegovoj životnoj dobi i/ili okolini i ometaju funkcioniranje djeteta tako da štete djetetu i/ili okolini dovodeći ga u sukobe ili ga isključuju iz komunikacije s okolinom.
VAŽNO JE REĆI DA SE OVAKVA PONAŠANJA MORAJU JAVITI VIŠE PUTA I TRAJATI NEKO VRIJEME KAKO BI SE GOVORILO O POREMEĆAJU U PONAŠANJU!
Dvije su skupine poremećaja u ponašanju:
– aktivni poremećaji u ponašanju – odnose se na sva društveno nepoželjna i neprihvatljiva ponašanja, ponašanja koja odstupaju od uobičajenih, očekivanih i „normalnih”
– pasivni poremećaji u ponašanju – obuhvaćaju djecu koja su povučena, često izolirana i neprihvaćena od strane vršnjaka, a svojim ponašanjem ne ometaju rad pa često izostaje intervencija i pomoć odraslih
Najčešći poremećaji u ponašanju kod djece predškolske dobi su: neposlušnost, agresivnost i povučenost.
NEPOSLUŠNOST
Neposlušnost je jedan od najčešćih poremećaja ponašanja u dječjoj dobi koji smeta odraslima. Ponekad su razlozi opravdani, a ponekad ne. Svaki roditelj stvara sliku o tome kakvo bi njegovo dijete trebalo biti pa kad nije takvo, on pokušava ispraviti ono što mu se u djetetovu ponašanju ne sviđa.
Djeca ne razumiju riječ „dobar” jer je za njih to apstraktan pojam i za svako dijete može imati drugačije značenje. Neka su djeca po prirodi mirna, a neka živa i samim time lakše, odnosno teže odgojiva.
Neposlušnost se može definirati kao i oblik pobune protiv autoriteta.
Dijete se odupire odraslima na više načina:
– otvorenim neprihvaćanjem onoga što roditelj traži
– tvrdoglavošću, kada uporno radi ono što mu je zabranjeno
– pasivnošću, izbjegavajući zahtjeve odraslih
KAKO POMOĆI DJETETU?
Kad se radi o odraslima, bitno je razmisliti jesu li njihovi postupci u skladu s djetetovim mogućnostima i potrebama.
Ako je dijete neposlušno, a ne razlikuje se od svojih vršnjaka, onda je problem u odrasloj osobi.
Ako se ponašanje djeteta razlikuje od ponašanja druge djece, onda je uzrok u njemu. Ukoliko je tako, treba se zapitati je li oduvijek bilo tako. U slučaju potvrdnog odgovora, razlog takvog ponašanja je prirođen bilo da se radi o temperamentu ili o nekom poremećaju. Tada je potrebno posavjetovati se sa stručnjakom za djecu.
Ako je neposlušnost počela nedavno, moramo razmisliti što ju je uzrokovalo.
Tjelesna kazna kojoj odrasli često pribjegavaju u djetetu izaziva neugodu, bol i ljutnju, ono zbog toga zaboravlja razlog kazne. Čak su i istraživanja pokazala točnost te tvrdnje. Suradnja se ne postiže udarcima.
Potrebno je smirenim i polaganim glasom reći što nam smeta i ne doživljavati osobno ono što je dijete učinilo. Mnogo toga ono učini iz neznanja i nerazumijevanja.
Uloga odraslih je razumijevanje djetetovog ponašanja. Ako se djetetu neprestano govori da je neposlušno, ono će s vremenom postati takvo jer misli da te osobine mora imati. Pazite što se o njemu govori. Ponašanje djeteta samo je način da ono privuče pozornost na sebe i ne znači da će trajati zauvijek jer dijete se neprestano mijenja, raste i razvija.
AGRESIVNOST
Agresivnost („razdoblja napada”) podrazumijeva fizički ili verbalni napad na drugu osobu.
Vrste agresivnosti:
– normalna ili očekivana – pojavljuje se tijekom dječjeg razvoja, a ističe se u predškolskoj dobi i adolescenciji. Ova vrsta agresivnosti vodi dijete samostalnosti i prodornosti u društvu.
– neprijateljska – očituje se otvorenim neprijateljstvom prema cilju, a ima dva oblika:
* heteroagresivnost – manifestira se prema vanjskoj okolini (ljudima, životinjama i predmetima)
* autoagresivnost – usmjerena je prema sebi (griženje noktiju, čupkanje vlastite kose, lupanje glavom o zid)
* potisnuta agresivnost – pojavljuje se u slučajevima jakog straha od kazne i može imati heteroagresivni oblik
UZROCI AGRESIJE
* prikraćenost, koja priprema dijete da napadne osobu ili predmet što mu stoje na putu do željenog cilja
* prenesena ljutnja koja se pojavljuje kada dijete ne može izraziti ljutnju izravno prema osobi ili predmetu što su ga povrijedili
* roditeljsko odbacivanje djeteta
* želja za privlačenjem pažnje
* poistovjećivanje s agresivnom okolinom
* fizičko kažnjavanje za loše vladanje
* popustljivost roditelja prema agresivnom ponašanju
* emocionalna napetost zbog stresa u obitelji
Bijes je također ponašanje koje prethodi agresiji. Bijes se javlja zbog suprotstavljanja određenim navikama (između prve i druge godine), zbog autoriteta i suprotstavljanja kod formiranja navika (između druge i treće godine), zbog sukoba s vršnjacima i vrhunca sukoba s autoritetom (između treće i četvrte godine), nakon četvrte godine uzrok bijesa je društvena okolina, a kasnije prikraćivanje i ometanje interesa i zadovoljenja.
KAKO POMOĆI DJETETU?
Da bi se spriječila agresivnost, dijete treba uvjeriti kako takvo ponašanje nije poželjno ni prihvatljivo. Mnogi roditelji to ne prihvaćaju pa potiču djecu da se brane agresijom. Da bi roditelj podučio dijete o nepotrebnosti i nepoželjnosti takva ponašanja, ne smije ga tući jer se tada čini ono što je djetetu zabranjeno, a njemu je dopušteno. Dijete se treba učiti isticati među vršnjacima na prihvatljiv način, a ne tučnjavom.
Tučnjavu treba prekinuti razdvajanjem, a ne traženjem krivca. Djetetu treba pomoći da odraste ističući dobre strane njegova ponašanja.
POVUČENOST
Povučeno dijete je tiho i izbjegava društvo druge djece. Roditeljima to ne smeta i često niti ne shvaćaju da se može raditi o poremećaju u ponašanju.
Povučeno dijete malo govori ili govori šapatom. Djeluje uplašeno, teško se pridružuje djeci i započinje nešto novo. Znanstveno je dokazano da društvo lakše prihvaća povučene djevojčice nego dječake iz razloga što roditelji sinova više reagiraju na postojanje ovog poremećaja.
Razlog takvu ponašanju leži u odnosu dijete – obitelj.
Povučeno dijete iziskuje mnogo pažnje i osjećaja i ništa se ne može postići silom.
U mnogočemu veliku ulogu u razvoju povučenosti ima sam roditelj koji zbog određenih strahova ne dopušta komunikaciju s okolinom i uvijek je prisutan uz njega.
Kad odraste, takvo dijete doživljava mnoge neugode jer se nije pripremilo na njih u
djetinjstvu.
KAKO POMOĆI DJETETU?
Najprije treba razmisliti o odnosima članova obitelji prema takvoj djeci, odnosno zastrašuje li ga tko svojim ponašanjem.
Povučeno ponašanje je obrana od neugode koja dolazi od okoline. Sila nad djetetom i prisiljavanje mogu situaciju samo pogoršati.
Potrebno je savjetovanje sa stručnjakom i pronalaženje aktivnosti koje voli i koje mu mogu pomoći da stekne vjeru u svoje sposobnosti i uspjeh.
Ako dijete ne govori, koriste se ekspresivne tehnike, kao crtanje i modeliranje. Na taj način dijete se oslobađa i ohrabruje te na kraju započinje komunicirati.
Povučeno dijete ima teškoća u manifestaciji osjećaja ljubavi i bijesa i takvim ponašanjem samo sebe čuva na sigurnome.
ZAKLJUČAK
Današnji tempo života ima za posljedicu različite poremećaje ponašanja kod djece predškolske dobi. Djeca su često usamljena ili pretjerano zaštićivana. Poremećaji koji zbog toga nastaju između djeteta i njegove okoline remete djetetov unutarnji, psihički život, djeluju na emocije što će utjecati na razvoj njegove osobnosti.
Poremećaji se ne rješavaju tabletama, sirupima ili kremama. Dijagnozu postavlja stručnjak na osnovi razgovora s roditeljima i djetetom te promatranja djetetova ponašanja u svakodnevnim životnim situacijama.
Važno je da odrasli nauče bolje razumijevati dijete i njegove potrebe.
RAD I BRIGA ZA ZDRAVLJE DJETETA JE DOPRINOS ČOVJEKOVOJ BUDUĆNOSTI!
Odgajateljica Sanja Polančec