Odgovor na pitanje iz naslova dobit ćete odmah – za djecu su, nakon iskazivanja ljubavi i podrške, najvažnije jasno postavljene granice kojih se roditelji dosljedno pridržavaju. Zašto?
Postavljanje granica korisno je iz više razloga – djeca uče poštovati druge, preuzimati odgovornost za svoje postupke, razvijaju samokontrolu, bolju toleranciju na frustraciju, samopouzdanje, ali i stječu osjećaj sigurnosti i povjerenja u roditelje. Posljedično, sve navedeno će djetetu pomoći u lakšoj prilagodbi na vrtić/školu, ali i kod uspostavljanja odnosa s vršnjacima. Naravno, lijepo ovo zvuči u teoriji, no zašto onda često u trgovinama susrećemo roditelje čije se dijete baca po podu jer nije dobilo peti po redu slatkiš?
Roditelji često prezaštićuju svoju djecu i misle da trebaju otkloniti svaki potencijalni izvor frustracije. Primjerice, dijete se posvađa s prijateljem na igralištu oko toga tko će se prvi spustiti s tobogana. Ako roditelj dođe i riješi taj sukob, dijete nije naučilo samo se izboriti za sebe, ne zna kako se umiriti kad doživi neke negativne emocije i nije ni u kom smislu nešto naučilo iz tog sukoba. Također, neki roditelji smatraju da djeca uvijek moraju biti sretna i ne mogu gledati kako im dijete doživljava određene negativne emocije (npr. tugu) pa umjesto da s njim razgovaraju o onome što ga muči, sami riješe problem i na taj način otklone vlastitu nelagodu. Dio roditelja ispunjava djeci sve želje zbog određene grižnje savjesti poput situacije kad roditelj ne viđa dovoljno svoje dijete zbog prezaposlenosti. Ponekad roditelji postave granice, no nisu dosljedni u njihovom održavanju. Bez dosljednosti nema uspjeha. Koliko god vam je ponekad dosta, umorni ste, nemate više strpljenja ni snage, pokušajte razmišljati o tome kako postavljanjem granica učite svoje dijete nečem jako važnom. Također, imajte cijelo vrijeme na umu da dijete najviše uči gledajući vas – ako ćete vi gubiti živce i vikati, dijete će to usvojiti kao obrazac ponašanja.
A sad možda i najvažnije – kako bi uopće trebalo izgledati postavljanje granica? Prvo, granice dogovarajte s djetetom unaprijed, prije nego izbije sukob. Dakle, nemojte u trgovini objašnjavati djetetu da nema više slatkiša, nego kod kuće, prije nego idete u trgovinu, zajedno napravite popis za kupnju, dogovorite da nema kupovanja stvari izvan popisa, a na popis stavite jednu namirnicu koju je dijete samo odabralo. Ako u trgovini poželi još nešto, podsjetite ga na dogovor koji ste napravili kod kuće. Nikako nemojte popustiti ako vas počne nagovarati ili čak plakati jer time niste dosljedni, poručujete mu da zapravo ne znate što želite i da će neprimjerenim ponašanjem poput plakanja dobiti ono što želi, odnosno da će za to biti nagrađen. Drugo, pokušajte čim više granice formulirati u pozitivnim terminima – dakle, umjesto „Nećeš gledati crtić dok ne pospremiš igračke“ bolje je reći „Nakon što pospremiš igračke, gledat ćeš crtić“. Isto tako, nemojte govoriti samo riječ NE ako to nije nužno. Puno je bolje razgovarati s djecom, a NE koristiti kad je stvarno neophodno da dijete odmah prestane s nekom radnjom. Tako će mu NE postati nešto na što će istog trena reagirati. Također, pohvalite dijete kad se ponaša na način koji je vama prihvatljiv, umjesto da ga samo opominjete za neprikladna ponašanja („Ti si moj mali pomagač, baš volim dok zajedno postavljamo stol za ručak“). Treće, granice uvijek moraju imati jasne i unaprijed poznate posljedice („Molim te da obučeš jaknu jer ćemo inače morati ostati unutra. Vani je hladno i prehladit ćeš se bez jakne“). Nikako nemojte „prijetiti“ s nečim što niste spremni ostvariti. U situacijama kad dijete postane nervozno, razgovarajte s njim i pokažite razumijevanje njegovih osjećaja („Vidim da si ljuta što moraš na spavanje“), kao i razlog zašto je određeno ponašanje nužno/korisno („Svi moramo prati zube kako Gric i Grec ne bi došli u naša usta i učinili da nas zubi počnu jako boljeti“). Kad postavljate granice, spustite se na razinu djeteta, gledajte ga u oči, govorite jasno. Drugim riječima, budite sigurni da vas dijete pozorno sluša (granice se ne postavljaju kad je dijete zaokupljeno igrom).
Za kraj bih još samo htjela naglasiti jednu stvar. Postavljanje granica je najuspješnije kad je popraćeno iskazivanjem ljubavi, podrške i razumijevanja, a takvim načinom odgoja vaša će djeca postati samopouzdani mladi ljudi koji se znaju nositi sa svojim problemima. A nije li upravo to ono što bismo svi htjeli postići?
Jasmina Šandor, mag.psych.
Korištena literatura:
Berk, L.E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Jastrebarsko, Naklada Slap.
Čudina-Obradović, M., Obradović, J. (2002). Potpora roditeljstvu: izazovi i mogućnosti. Revija socijalne politike, god.10, str. 45-68, Zagreb.
Buljan Flander, G., Matešković, D. (2012). Kako zdravo odrastati. Zagreb, Medicinska Naklada.