ODGOJ U OBITELJI
Odgoj počinje u obitelji – u njoj se rađa novi život i u njoj započinje proces ljudskog razvitka. Obitelj je središte djetetova života i njegov prvi učitelj. Dijete ovisi o obitelji u svim životnim aspektima.
Obitelj najjače djeluje u predškolsko i mlađe školsko doba, ali je njezin utjecaj iznimno bitan i dalje jer je obitelj prirodna sredina u kojoj čovjek živi i za koju je iznimno vezan od rođenja do smrti. U prvom razdoblju djetetova života, obitelj je najpogodnija sredina za razvitak i odgajanje djeteta. Obitelj djeluje vrlo snažno na dječje emocije i na razvijanje toplih ljudskih odnosa. Prirodna je i društvena funkcija roditelja da djeci prenesu najbolje od svog tjelesnog, intelektualnog, moralnog i emocionalnog života.
Odgojni stil koji prevladava u obiteljskom odgoju ima velikog utjecaja na razvoj djetetove osobnosti i na njegovo ponašanje. Obično u većini obitelji nema čistog odgojnog stila nego različitih mješovitih tipova pristupa odgoju. Važno je znati osnovne karakteristike pojedinih odgojnih stilova, prepoznati principe djelovanja te, ako su dobri, zadržati ih u odgojnom djelovanju, a ako nisu, potrebno ih je osvijestiti i mijenjati.
Odgojni stilovi su autoritarni (kruti), autoritativni (demokratski/dosljedan), permisivan (popustljiv) i indiferentan (ravnodušan).
ODGOJ U VRTIĆU
Uz sve navedeno, u današnje vrijeme suvremena obitelj ne može sama odgovoriti složenim zadaćama podizanja i odgajanja djece. Potrebna joj je potpora, briga i snaga šire društvene zajednice kojoj pripada.
Jedno od prvih djetetovih socijalnih okruženja, uz obitelj, jest predškolska ustanova. Ona je taj društveni resurs koji bi trebao poticati, ohrabrivati, pomagati, a ako je potrebno i upućivati roditelje u odgojnim principima. Mnoga istraživanja u području proučavanja djelovanja suradnje obitelji i dječjeg vrtića na odgoj i razvoj djeteta pokazuju da jake veze između ta dva socijalna konteksta podržavaju njegove razvojne potencijale. Suradnja obitelji i vrtića vrlo je važan preduvjet optimalnog razvoja i odgoja djeteta u institucionalnom kontekstu. Profesionalna uloga odgajatelja i životna uloga roditelja uvelike su slične, ali ne i iste. Obitelj, zbog emocionalno snažne povezanosti djeteta s njenim članovima ima najutjecajnije odgojno djelovanje na dijete koje vrtić ili škola ne mogu nadomjestiti ili zamijeniti. To ne znači da institucije ne bi trebale biti ili nisu komplementarne obiteljskom odgoju, ali nitko ne može zamijeniti roditelja niti ga razriješiti odgovornosti za odgoj svog djeteta. Roditelji su središnji model identifikacije u razvoju dječjeg identiteta. Djeca gledaju sebe kroz „oči roditelja“, a u ono što vide vjeruju, dok je vrtić mjesto gdje dijete nadograđuje sliku o sebi.
Obitelj i vrtić su mjesta gdje dijete stječe, prije svega, bazičnu sigurnost, sliku o sebi, prolazi kroz proces prilagodbe na svijet koji ga okružuje, stječe emocionalnu stabilnost, gradi samopouzdanje, samopoštovanje i izgrađuje osobnost u užem i širem smislu. U obitelji i vrtiću dijete upoznaje sustav vrijednosti (dobro i zlo), sustav estetskih kriterija (lijepo i ružno), stvaranje navika (prehrambenih, higijenskih, glazbenih, čitalačkih i općekulturnih), učenje neophodnih znanja i vještina, prihvaćanje stavova prema stvarima i pojavama, drugima i samome sebi, kao i prihvaćanje određenog stila života.
USKLAĐIVANJE ODGOJA
Kada govorimo o usklađivanju odgoja, važno je, prije svega, osvrnuti se na suradnju te oblike suradnje i komunikacije roditelja i odgajatelja, odnosno ustanove.
SURADNJA
Iako su roditelj i odgajatelj suradnici na istoj zadaći, rijetko su zajedno – niti odgajatelj izravno svjedoči roditeljstvu u obitelji niti je roditelj nazočan odgajateljevu radu u vrtiću. Jedini izravni svjedok uloga roditelja i odgajatelja je upravo dijete, a uspješnost suradnje možemo procjenjivati tek na osnovi posljedica vidljivih u djetetovu ponašanju, zadovoljstvu i općem razvoju. Zbog toga je važno da odgajatelji i roditelji u međusobnu suradnju ulažu izuzetno mnogo povjerenja, otvorenosti, tolerancije, objektivnosti i spremnosti za uvažavanje osobnih i profesionalnih kompetencija, razmjenu informacija o djeteta, usklađivanje odgojnih utjecaja i zajedničko rješavanje problema u razvoju i odgoju djeteta. Kada dijete vidi da odgajatelji i roditelji komuniciraju s uvažavanjem ono se osjeća sigurno i voljeno, a informacije koje razmjenjuju odrasli osiguravaju potpunije zadovoljavanje djetetovih potreba.
RAZVOJ SAMOSTALNOSTI
Roditelji imaju važnu ulogu u poticanju i razvijanju samostalnosti djeteta. Oni roditelji koji umjesto djeteta obavljaju ono što bi dijete moglo učiniti i samo, uskraćuju mu priliku za razvoj samostalnosti. Možemo reći da se razvoj samostalnosti počinje odvijati od druge godine djetetovog života kada ono počinje izražavati želju da nešto učini samo. Za malo je dijete važno ne samo da promatra i sluša, već i da samo otkriva i istražuje – dodirne, rastavi, sastavi, pomiriši i isproba (pa tako i držati žlicu i samostalno jesti). Time zadovoljava svoju znatiželju, te doživljajima potiče razmišljanje i zaključivanje što je temelj intelektualnog razvitka, a ujedno su to i koraci prema samostalnosti. S vremenom će dijete početi izražavati želju za samostalnošću na način da želi samostalno raditi stvari koje su odrasli radili do tada za njega, pomagati u kućanskim poslovima i biti samostalno u hranjenju i oblačenju. Važno je da ga roditelji u tome podrže kako bi mu pokazali da imaju povjerenja u njega. Tako će se dijete, kada uspije samo, osjećati vrijedno i uspješno, a uključivanjem u zajedničke aktivnosti i važnim dijelom obitelji. Roditelji ponekad, pokušavaju sve raditi umjesto djeteta želeći mu pomoći, no to može ukazivati i na nedovoljno poštovanja prema djetetovoj prirodnoj potrebi za samostalnošću. Stoga, važno je dopustiti mu da dijete radi samo, jer tako uviđa da može, što kod djeteta dovodi do osjećaja sposobnosti i samopoštovanja. Djetetu se može pomoći u jačanju samostalnosti i samopouzdanja tako da:
- dnevni red bude prilagođen djetetu djetetu/djeci
- djetetu ponudimo igračke prikladne za djetetovu dob, kako bi se pomalo učilo samostalno igrati
- pomognemo djetetu da nauči pospremiti svoje igračke, tako da zajedno radi i posprema s roditeljem ili odgajateljem
- naučimo starije dijete da koristi sat i uključimo vrijeme u neke upute koje damo (npr. do koliko sati može biti za računalom)
- potaknemo dijete da sudjeluje u kućnim poslovima (npr. usisavanje, brisanje prašine i pospremanje kreveta) ili uređenju sobe dnevnog boravka
- dopustimo djetetu da pogriješi i da uči iz vlastitog iskustva
- učimo dijete rješavati probleme
- pitamo dijete za mišljenje kada je u pitanju nešto što se na njega odnosi
- poštujemo djetetovu odluku kad god je to moguće
- pohvalimo djetetove pokušaje da samo nešto napravi bez obzira na ishod
- pohvalimo djetetove uspjehe
- budemo dobar primjer (važnost roditeljskog/odgajateljskog modela je neprocjenjiva)
POSTAVLJANJE GRANICA
Kako postupati s djecom u različitim, svakodnevnim situacijama u obliku brzih primjenjivih recepata – NEMA. Odgojni postupci, kao i obrazovni u velikoj mjeri ovise o individualitetu djeteta pa je najbolje rješenje osloniti se na poznavanje djeteta pa tek onda odlučiti o odgojnom postupku. Većina stručnjaka smatra da treba podržati ponašanja koja cijenimo kod djece (primjećivanjem, konkretnom pohvalom), a na neprikladna primjereno reagirati. Primjerena i optimalna reakcija odrasle osobe ovisi o samom djetetu, ali i o odrasloj osobi (karakteristike ličnosti, opće psihofizičko stanje i slično) i o situaciji u kojoj se neko ponašanje događa. U obzir treba uzeti djetetovu kronološku dob, temperament, njegove razvojne potrebe i mogućnosti. Raspon reakcija odrasle osobe tada će se kretati od skretanja pozornosti ili zamjene motiva do individualnih razgovora s djetetom u kojima će se nastojati pobuditi djetetovo razumijevanje određene situacije ili aktivnosti. Za uspješan odgoj u obitelji ili odgojnoj skupini važan je dogovor roditelja odnosno odgajatelja o odgojnim granicama. Dijete svakodnevno nastoji ispitati granice koje su mu postavljene i to je sasvim normalno. Bitno je da su odgojne granice postavljene razumno i u skladu s razvojnim potrebama i mogućnostima djeteta te da štite njegov osobni integritet. Djetetu je važan osjećaj sigurnosti. Odrasla osoba mora mu reći i pokazati što je poželjno i prihvatljivo ponašanje, a neke upute ponekad treba i više puta ponoviti sve dok ih dijete ne usvoji i prihvati. Pri tome valja imati na umu dosljednost. Ono što je važno da roditelji/odgajatelji ne čine pri postavljanju granica djetetu jest:
- ne govoriti djetetu da ono nije dobro – poruka koja se šalje djetetu je da je zločesto što je vrlo gruba riječ (zlo-čini-često – ne može se odnositi na dijete)
- ne posramljivati, podcjenjivati ili ponižavati dijete – ovakve poruke djetetu ruše samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi
- ne uspoređivati dijete s drugima – svako dijete je posve jedinstveno i neusporedivo ni s jednim drugim bićem (čak niti s braćom ili sestrama)
- ne upozoravati samo na nedostatke – potruditi se da u djetetu vidimo što više lijepih i dobrih osobina koje treba njegovati i poticati
- NIKADA ne reći djetetu da ga NE VOLIMO!